Es ist kein Zufall, dass die These von der Überwindung der Dichotomien“von Kultur und Politik,

Ws1

Informations

• Publié par: Chowyug
• Nombre de lectures: 22
• Langue: Croatian

Extrait

Hito Steyerl

Artikulacija protesta

[09_2002]


Svaka artikulacije je montaža razli čitih elemenata - glasova, slika, boja, strasti ili dogmi - unutar jednog
odre đenog trajanja u vremenu i jednog odre đenog širenja u prostoru. O tome ovisi zna čenje artikuliranih
momenata. Oni naime imaju smisla samo unutar te artikulacije i ovisno o njezinoj poziciji. Primijenimo to
na pitanje zna čenja i organizacije politi čkog protesta. Kako se dakle artikulira taj protest? Što on
artikulira i što artikulira njega? Artikulacija protesta ima dvije razine: s jedne strane ona upu ćuje na
dovo đenje protesta do jezika, na vokalizaciju, verbalizaciju ili slikovnu vizualizaciju politi čkog protesta. Na
drugoj strani, me đutim, ta pojmovna kombinacija ozna čuje tako đer raš članjenje odnosno internu
organizaciju protestnog pokreta. Rije č je dakle o dvije razli čite vrste ulan čavanja razli čitih elemenata:
jednom na razini simbola, a drugi puta na razini politi čkih snaga. Na obje razine razvija se dinamika želje
i uskra ćivanja, privla čenja i odbijanja, suprotstavljanja i spajanja razli čitih elemenata. U odnosu na
protest pitanje o artikulaciji zna či dakle organizaciju njegova izraza - ali tako đer i izraz njegove
organizacije.

Naravno, protestni pokreti se artikuliraju na mnogim razinama: s jedne strane na razini njihovih
programa, zahtjeva, obveza koje sami sebi postavljaju, prioriteta i slijepih mrlja. Nadalje, protestni se
pokreti me đusobno artikuliraju i kao ulan čavanja odnosno povezivanja razli čitih interesnih grupa,
nevladinih organizacija, stranaka, kriminalnih bandi, individua ili grupa. U tom raš članjenju artikuliraju se
razni savezi, koalicije, frakcije, sva đe ili pak ravnodušnost. I na politi čkoj razini postoji dakle neki oblik
montaže, kombinatorika interesa, organizirana u gramatici politi čkoga koja samu sebe stalno iznova
pronalazi. Na toj razini artikulacija ozna čuje oblik interne organizacije protestnih pokreta. U skladu s
kojim pravilima je me đutim ta montaža organizirana? Koga ona organizira s kim, posredstvom koga i na
koji na čin?

I što to zna či za razli čite oblike artikuliranja kritike globalizacije - kako na razini organizacije njihovih
izraza tako i na razini izraza njihove organizacije? Kako se prikazuju globalne sveze? Kako se me đusobno
posreduju razli čiti protestni pokreti? Postavljaju li se oni jedan do drugoga, dakle zbrajaju li se
jednostavno jedan s drugim, ili se na neki drugi na čin dovode u me đusobni odnos? Što je slika nekog
protestnog pokreta? Jesu li to zbrojene glave glasnogovornica i glasnogovornika pojedinih grupa? Jesu li
to slike sukoba i demonstracija? Jesu li to novi oblici prikaza? Je li to refleksija oblika nekog protestnog
pokreta? Ili pronalazak novih odnosa izme đu pojedinih elemenata politi čkog ulan čavanja? Ovim
razmišljanjima o artikulaciji protesta evociram jedno sasvim odre đeno teorijsko polje, naime teoriju
montaže, odnosno filmske montaže. I to tako đer zato što se refleksija o odnosu umjetnosti i politike
uglavnom odvija na polju politi čke teorije, dok se umjetnost često javlja tek kao njezin ornament. Što se
me đutim doga đa kada, obrnuto, refleksiju o umjetni čkom na činu proizvodnje, naime teoriju montaže,
prenesemo na polje politike? Kako se dakle montira politi čko polje i kakva se politi čka zna čenja mogu
izvesti iz tog oblika artikulacije?


Proizvodni lanci

Ovo gore postavljeno pitanje želim raspraviti na temelju dvaju filmskih odlomaka - i polaze ći od oblika
njihove artikulacija tematizirati naposljetku njihovo implicitno, odnosno eksplicitno politi čko mišljenje.
Filmove pritom uspore đujem s jednog sasvim specifi čnog stajališta: oba sadrže jednu sekvencu u kojoj se
tematiziraju uvjeti njihove vlastite artikulacije. U tim sekvencama predstavljaju se proizvodni lanci,
odnosno samo odvijanje proizvodnje tih filmova. Na temelju tog samorefleksivnog tematiziranja na čina
proizvodnje politi čkih zna čenja, proizvodnje lanaca i montaža esteti čkih oblika i politi čkih zahtjeva, želim
razjasniti politi čke implikacije razli čitih oblika montaže.
http://www.republicart.net 1
Prvi odlomak uzet je iz filma Showdown in Seattle, kojeg je 1999., proizveo „Independent Media Center
Seattle“, a prikazan na „Deep Dish Television“. Drugi odlomak potje če iz jednog Godard/Mieville filma iz
godine 1975., pod naslovom Ici et ailleurs. Oba filma bave se transnacionalnim odnosno internacionalnim
odnosima politi čke artikulacije: Showdown in Seattle dokumentira proteste protiv zasjedanja
„Me đunarodne trgovinske organizacije“ (World Trade Organization) u Seattleu, kao i internu artikulaciju
tih protesta kao heterogene kombinacije razli čitih itneresa. Tema Ici et ailleurs su putevi i stranputice
francuskog pokreta solidarnosti s palestinskom borbom sedamdesetih u posebnom smislu, kao i radikalna
kritika poza, inscenacija i kontraproduktivnih ulan čavanja emancipacije, u op ćenitom smislu. Oba ta filma
kao takva zapravo nisu usporediva - prvi je žurno proizvedeni upotrebni dokument koji funkcionira u
registru protuinformacije. Ici et ailleurs, naprotiv, prikazuje jedan dug ali i mu čan proces refleksije. U tom
filmu u prvom planu ne stoji informacija, nego prije analiza njezine organizacije i inscenacije. Usporedbu
tih dvaju filmova ne treba dakle shvatiti kao iskaz o tim filmovima kakvi oni jesu po sebi, nego prije kao
pokušaj da se rasvjetli samo jedan njihov odre đeni apsekt, naime njihova samorefleksija o vlastitim, za
svaki film specifi čnim, oblicima artikualcije.


Showdown in Seattle

Film Showdown in Seattle je strastvena dokumentacija protestnih zbivanja koja su se odvijala povodom
1sastanka Me đunarodne trgovinske organizacije (WTO) 1999., u Seattleu. Zbivanja koja su pratila protest
montirana su u kronološkoj formi i to prema danima. Pritom je razvoj doga đaja na ulici pra ćen iscrpnim
informacijama o djelovanju Me đunarodne trgovinske organizacije. U brojnim kra ćim statementima do
rije či su došli mnogobrojni glasnogovornici i glasnogovornice najrazli čitijih politi čkih grupacija, prije svega
sindikata, ali tako đer pokreta uro đenika ili pak selja čkih organizacije. Film (koji se sastoji iz pet zasebnih
polusatnih dijelova) napravljen je u stilu konvencionalne reportaže i izvanredno je uzbudljiv. U skladu s
tim je i predodžba filmskog prostora i vremena koja bi se, uz pomo ć Benjamina, mogla opisati kao
homogena i prazna, dakle organizirana posredstvom kronološkog odvijanja radnje i unutar jedinstvenih
prostora.

Na kraju dvoiposatne serije filmova nalazi se jedan odlomak u kojem se gledatelji vodi na jednu turu kroz
proizvodne pogone filma, dakle kroz studio koji je za potrebe snimanja tog filma napravljen u Seattleu.
Ono što u tom filmskom odlomku vidimo, više je nego dojmljivo. Čitav film je snimljen i montiran u
vremenu koje se poklapa s trajanjem protesta. Svaku ve čer prikazano je pola sata programa. To iziskuje
jedan izuzetno veliki logisti čki napor, i u skladu s tim interna organizacije Indymediinog ureda ne izgleda
u na čelu ništa druga čije od organizacije nekog komercijalnog televizijskog kanala. Vidimo kako u studio
pristižu slike brojnih videokamera, kako se one pregledavaju, kako se iz njih odabiru upotrebljive scene,
kako se ti isje čci pristiglog materijala u daljenjm koraku montiraju, itd. Pritom se nabrajaju razli čiti mediji
na kojima i posredstvom kojih se objavljuju informacije, kao što su faks, telefon, World Wide Web,
satelit, itd. Vidimo kako se obavlja posao organizacije informacija, dakle slika i tonova: postoji video
desk, proizvodni planovi itd. Ono što se prezentira je prikaz jednog proizvodnog lanca informacija, to čnije
re čeno, u definiciji autora: lanca protuinformacije koje se, zbog njihova odmaka od informacija koje
proizvode komercijalni mediji -kritizirani zbog svoje jednostranosti - odre đuju u odnosu na njih
negativno. Rije č je dakle o zrcalnoj replici konvencijalne proizvodnje informacija i reprezentacija sa svim
njezinim hijerarhijama, o jednoj, do u najsitniji detalj vjernoj kopiji na čina proizvodnje komercijalnih
medija - samo s naizgled drugom svrhom.

Ta druga svrha opisuje se uz pomo ć brojnih metafora: get the word across, get the message across,
getting the truth out, getting images out (prenijeti rije č, prenijeti informaciju, izvu ći istinu, izvu ći slike).
To što se treba prenijeti su protuinformacije koje se opisuju kao istina. Ultimativna instancija na koju se
ovaj alternativni medij pritom poziva je glas naroda, the voice of the people i taj je glas nešto što treba

1 Showdown in Seattle, “Deep Dish Television”. USA 1999., 150 min.
http://www.republicart.net 2biti saslušano. On je zamišljen kao jedinstvo razlika, dakle razli čitih politi čkih grupa i kao takav odjekuje
unutar rezonantnog tijela filmskog prostora-vremena čija se homogenost nikada ne dovodi u pitanje.

Mi se me đutim moramo zapitati ne samo kako taj glas biva artikuliran i organiziran, nego, tako đer, što
taj glas naroda uop će treba da zna či. U Showdown in Seattle taj izraz se upotrebljava bez ikakva
problematiziranja: kao dodatak glasovima pojedinih glasnogovornica i glasnogovornika protestnih grupa,
nevladinih organizacija, sindikata itd. Njihovi zahtjevi i pozicije artikuliraju se tijekom ve ćeg dijela